... U pripremnim crtežima Brguljan umješno kombinira zamišljene elemente i iskušava raspone kadra, da bi u kolažnoj verziji još uspješnije iskoristio zadanu tvarnost „citatnih“ isječaka, s jedne strane, a slobodnu prostornost pozadine, s druge. Teksture i povremeni inserti s tekstualnim „punjenjem“ imaju izrazitu taktilnu vrijednost i začudnu semantičku dvojnost, ali puninu dojma ostvaruju imaginativnim prodorima u duljinu i dubinu, razmicanjem granica između mimetičkog i nefigurativnog sloja, relativiziranjem odnosa velikih i malih znakova, a posebno dokidanjem gravitacije u korist levitacije, evazije i preplitanja planova. Eruditska, neomaniristička kulturalna podloga (u dosluhu s patinom i melankolijom ishodišnoga ambijenta) primjereno se udružila s nadrealnom maštovitošću i „metafizičkom“ sugestivnošću, što je rezultiralo djelom kompleksnih protega. Željko Brguljan je našao „crvenu nit“ što ga sretno vodi od viđenih i zapamćenih objekata i prostora prema oblicima prenesenih značenja i strukturama gustih svjetlosnih odjeka. U njegovim se radovima preklapaju vremena i stanja, njegovi radovi emaniraju na valnoj dužini postojanosti i trajanja.
Tonko Maroević, Proslov (likovna monografija), 2014.
